U Dolcu Gornjem, ali ne onom što odmah vuče na poznatiji Primorski, nego onom istočnijem, put Omiša, podno sjeverne strane Mosora, kada zapuše bura, hladno je, rekli bi na selu, ka u jaceri. Mrznu ruke, mrznu noge, ledeno je i kada se po školski slojevito obučeš. Kraj je to tipični dalmatinski brdski, s višetonskim gromadama od stina, s putevima u brdo koji vode negdje, nigdje. Oni što su se kroz godine u kojima se trbuhom za kruhom, i privučen svjetlima grada polako iseljavao ljudski život, gubili pod slojevima šiblja, grmlja, odrona. I gle čuda, u toj pustopoljini, u malom zbiru napuštenih starih kamenih djedovina, u seocetu bez tekuće vode, kanalizacije, noćne rasvjete, Tihomir Lučić, 38-godišnji vizionar, odlučio je stvoriti Božićno selo.

Naumio je čovjek ovdje Bogu iza leđa dovesti Božić raskošan kao nigdje u Dalmaciji, onaj zbog kojih će se iz Splita, Šibenika, Dubrovnika potezati put Trnbusa. Pa onda još malo gore, dolje, okolo do Dolca Gornjeg. I on to stvarno zaozbiljno misli. Zapravo on misli ovo: Ovdje, točno tu na ovim ledinama za prvu sljedeću adventsku nedjelju, e ovu prvu iz aktualne 2018. godine, imat ćemo Božićno selo. I to ono s milijun lampica. Točno tako. I to je to, nemam tu šta dodat ni oduzet. Tako san odlučija, a kad ja nešto odlučin, onda povratka nema. A šta je luđe, ja uporniji. Ja se držim rečenice – Tko u čuda viruje, taj čuda i stvara. Zato nema odustajanja – kaže nam Tihomir skroz ozbiljno da ozbiljniji biti ne može.

Kako najluđe stvari na ovom svijetu na pamet padaju u nekim najčudnijim trenucima, tako se ideja o milijun svića Tihomiru dogodila u trenucima kada je trpio milijun muka. Uhvatila su ga leđa, svitlilo mu je, kaže, pred očima, i dok se noću borio s bolovima, dosjetio se novog projekta. Kaže da je Božićno selo u toj svoj raskoši ugledao upravo u tom trenutku, s tom mišlju zaspao, s njom se probudio i potom je izložio ostatku obitelji.